“stojiš i čekaš… kreće program… vidiš i osjetiš nervozu kod djevojaka i kod sebe… puštaš ih s osmijehom… izašle su na podij, pjesma je krenula… osjetiš svaki njihov pokret, svaki pljesak i vrisak gledatelja… shvatiš… ti si ovo napravila, ovo je tvoj rad, trud… vidiš njihova sretna lica nakon otplesane koreografije, čuješ gromoglasan pljesak gledatelja… naježiš se sva… to nisu samo mamina i tatina djeca, to su tvoja djeca.. zatim dođe vrijeme i na tebe… izađeš na podij… svakim bačenim i uhvaćenim štapom osjetiš sve veću i veću sreću… svoje srce i ljubav ostaviš na podiju, i to svi vide… i koliko god puta želiš odustati, već 18 godina postojiš ovdje… i kako jednog dana živjeti bez tog osjećaja… bez onoga što te čini sretnom, zadovoljnom, za što živiš i što ispunjava tvoj život… iza svake koreografije stoje mjeseci rada… ne zaboravite to… nije važno da li nam je pao štap ili nije… mi smo svoje srce ostavile tamo i to je najvažnije..”
Tamara Tomić